Živimo u vremenu koje se često hvali kao najnaprednije u istoriji čovječanstva. Tehnološki i informacijski — to možda i jeste tačno. Međutim, kada pogledamo generacije koje odrastaju u toj “najnaprednijoj” eri, nemoguće je ne zapitati se: napreduje li čovjek ili samo tehnologija?
Gubitak fokusa i sistem vrijednosti
Nove generacije, koje su praktično odrasle sa ekranom u ruci, pokazuju zabrinjavajuće ograničenja u fokusu, kritičkom razmišljanju i interesovanju za stvarni svijet.
Roditelji, nastavnici i društvo u cjelini bore se da osvoje pet minuta njihove pažnje — i to nije metafora. Toliko, naime, u prosjeku traje i interesovanje za bilo koju temu koja nije viralna, kratka i zabavna.
Sve što zahtijeva kontinuitet, trud i dublje razmišljanje — smatra se dosadnim. Umjesto svijeta knjige, nauke, rada i prirode, mladi se sve više okreću brzim sadržajima: TikTok, Instagram, YouTube shortsi, igrice, izazovi.
Od Tom Sawyera do puštanja vjetrova u supermarketu
Teško je zamisliti današnjeg tinejdžera koji čita “Pustolovine Toma Sawyera” ili neku popularnu naučnu knjigu. Zašto bi i čitao? U pet minuta može da pogleda deset viralnih klipova, od kojih ga nijedan ne ostavlja da misli, već samo da se nasmije.
U svijetu u kojem je “zabavno” gledati kako neko jede deterdžent, pušta vjetrove u prodavnici ili jede 50 hrenovki bez daha, književnost i ozbiljna znanja izgledaju kao arheologija.
Instant-stručnjaci: nova digitalna kasta
Na društvenim mrežama imamo i eksploziju samozvanih stručnjaka. Instant terapeuti, lažni naučnici, “motivatori” i slični kvazi autoriteti nude rješenja za sve — od depresije do “kako se obogatiti za tri dana”.
Na taj način devalviraju se znanje, trud, školovanje i iskustvo. Kultura “instant rješenja” zamjenjuje ideju da je za stvaran napredak potreban rad, greške, vrijeme i posvećenost.
Talent show kao paradigma površnosti
Ova pojava ne traje od juče. Već decenijama, kroz fenomen talent showa i sličnih emisija, svjedočimo ideji da je slava moguća bez rada, a umjetnost bez znanja. Sve je svedeno na emociju, trenutak, “klikabilnost”.
U takvom sistemu vrijednosti, ne samo da je znanje izgubilo vrijednost, već i svi oni koji su mu posvetili život.
Posljedice: Ko nam danas vodi društvo?
Generacije odrasle u takvom duhu sada postaju doktori, profesori, političari, menadžeri. I nije potrebno mnogo da bismo vidjeli rezultate tog odgoja: pogledajmo sistem obrazovanja, zdravstva, medija, politiku…
Zato pitanje “Kako su nove generacije postale ovakve?” nije samo pitanje za njih. To je pitanje za nas — šta smo im ponudili kao alternativu?
Zaključak (ili poziv na razmišljanje):
Nije problem u tome što živimo u digitalnom svijetu. Problem je što smo zaboravili da ljudska misao treba prostor, vrijeme i tišinu da bi sazrela. Ako ne obnovimo sistem vrijednosti u kojem su znanje, rad i kritičko mišljenje osnova razvoja — sve pametnije mašine krenuće nas spašavati od sve površnijih ljudi. A od ta dva zla, teško je izabrati bolje.
Una famila