Kada pogledamo zdravstveni i financijski karton većine nas, možemo zaključiti da nikada više nismo bili bolesniji i nikada više novaca nismo izdvajali za svakodnevnu hranu. Dovoljno je vratiti se nekoliko decenija u prošlost, pa vidjeti da je slika naše svakodnevnice bila potpuno drugačija. Naš jelovnik je naizgled bio skromniji, ali ako detaljnije analiziramo šta smo sebi servirali na stol, vidjet ćemo da je naša hrana imala mnogo veću nutritivnu vrijednost, od onih naizgled istih namirnica, koje danas kupujemo.
Jedan od glavnih razloga za to je bila naša vlastita proizvodnja hrane, koja je pored raznih drugih, socijalnih, psiholoških, ili ekonomskih benefita imala pozitivan učinak na naše tijelo i našu psihu, dajući mu svu potrebnu energiju za normalan i zdrav život. Iako se o tome poprilično šuti, iako nemamo jasne i precizne statističke podatke vezane za tu temu, bilo bi dovoljno osvrnuti se oko sebe, ili pogledati u zdravstvene kartone osoba bilo kojeg uzrasta, pa ustanovniti da za par decenija imamo nevjerovatno veliki porast autoimunih bolesti i raznih drugih oboljenja za koja nekada prije nismo praktično ni znali, a koja su direktno povezana sa načinom ishrane.
Sve je počelo sa smanjivanjem vlastite proizvodnje, uz svakodnevnu priču da se ništa ne isplati, od vlastitog vrta i uzgoja povrća, do održavanja neke manje farme domaćih životinjskih vrsta. Istina, kada biste sve stavili na papir i pogledali troškove vlastite proizvodnje i cijenu proizvoda koje su hrlile iz uvoza, vidjeli biste samo svoju propast. Razumljivo je da su u toj nepravednoj utakmici uništili male prodavnice, mala gazdinstva i proizvođače, ali to što su slomili duh pojedinca koji je do prije nekoliko decenija sam sebi prozvodio većinu zdravih namirnica, je teško razumjeti. Ne samo u gradskim i prigradskim sredinama, već I u našim selima, sve više ljudi kupuje osnovne vrtne namirnice, dok zemlja stoji neobrađena.
Mi nismo bili dovoljno uporni da cijenimo i vrednujemo naše obradive površine i našeg domaćeg prozvođača koliko su oni bili uporni u slamanju tradicionalnih načina kupovine i prozvodnje.
Danas, kako oni u gradu, tako i oni na selu postali su praktično ovisni o hipermarketima I korporacijama koje ne samo da ih prehranjuju, već im i podižu i spuštaju raspoloženje.
Iako smo postali najvjerniji svakodnevni konzumenti njihovog nutritivnog smeća, iako doručke I ručkove na poslu I kod kuće, ne možemo zamisliti bez komada pice, ili upakovanih proizvoda, uz marketinške poruke kao što je “ne kuhaj, samo jedi!”, iako smo odlaske u lance I franšize brze prehrane pretvorili u ritual, za nas još uvijek nije kasno.
Vrijeme je da progledamo i shvatimo da naš novac koji zaradimo na sve težim poslovima, trošimo uglavnom na svakodnevnu nekvalitetnu hranu, tako da nam gotovo ništa ne ostaje da negdje proputujemo, odmorimo se I duboko razmislimo u kakvoj orvelovskoj farmi živimo.
Zadnjih nekoliko decenija pa sve donedavno, osnovne namirnice kao što su krompir, luk, mahunasto ili drugo povrće, te žitarice i meso bilo koje životinje, prozvodi su koji se, na ko zna kakav način, u cijeni nisu mogle takmičiti sa našim domaćim ili vlastitim prozvodima koji su, na kraju, kako god okrenete i sračunate se, ispadali skuplji. Toliko su njihovi proizvodi bili jeftini da vas je proizvodnja istih, koliko god vi znali da je vaše zdravije I kvalitetnije, potpuno obeshrabrila i u konačnici odovojila od zemlje i same pomisli da nešto sami prozvedete. A onda, nakon nekih krupnih događaja, poput pandemije Covida ili rata u Ukrajini, proizvedene su vještačke krize koje su cijene svih proizvoda podigle u nedogled i konstantno se povećavaju. Kada ste se potpuno otuđili od zemlje, od proizvodnje hrane za sebe, kada ste potpuno promijenili svoje navike i kada je potpuno uništena zdrava domaća proizvodnja i mala gazdinstva, kontroli cijena hrane nema granica. Dovedeni smo u poziciju potpune ovisnosti o velikim korporacijama, koje nas drže u šaci i podižu cijene kako žele I namjeravaju. Da ne govorimo o tome kako na pojednačnom i na društvenom nivou ne posjedujemo gotovo nikakve zalihe. Dovoljno je da samo jedan dan nestane električne energije i da nastane čitava pometnja, što smo imali prilika da vidimo nedavno, usljed kvarova na dalekovodima u regionu ili naprosto, nakon uvođenja neradne nedjelje, što je kod veliko broja ljudi, gotovo prozvelo šok.
Ovo što se nama dešava nije nešto nepoznato. To je dobro isproban i uigran koncept držanja čitavih zajednica i pojedinaca u šaci, da biste u svakom pogledu bili ovisni o sistemu i postali moderno roblje, koje će, samo da preživi, pristati na sve. Dovoljno je osvrnuti se na ne tako davnu prošlost i istražiti šta se to dešavalo u Americi tridesetih godina prošlog stoljeća kod pojave Velike depresije, ili pojavom zakona o poljoprivrednim patentima 90-tih godina, rađanjem Monsanta i genetski modifikovane hrane, ili pojavi Zelenog rajha i industrijalizaciji poljoprivrede u nacističkoj Njemačkoj, ili Staljinova centralistička poljoprivredna politika u SSSR-u, privatizacija poljoprivrede u Južnoj Americi i stotine drugih projekata koji su samo bili uvertira u globalno porobljavanje čovječanstva.
Najveća šteta u svemu temu je ubjeđivanje i obeshrabrivanje običnog čovjeka da na tom planu ne može poduzeti apsolutno ništa. A to, svakako, nije tačno. Iskustvo nam pokazuje da samosvjesni i hrablri ljudi običnim akcijama bojkota kupovine mogu preokrenuti situaciju. Talijani, koji su nakon Covida bili suočeni poskupljenjem kafe I tjestenine, potpunim bojkotima su preokrenuli situaciju u svoju korist. Bojkot jeste moćno oružje suprotstavljanja, i pametni slobodni ljudi ga trebaju iskoristiti, međutim, najjače oružje je naš ponovni povratak na fabričke postavke, na čovjekovu usađenu prirodu da sam sebi prozvodi barem dio hrane. Ako želimo dobro svojoj djeci i budućim generacijama krenimo ne samo u proizvodnju hrane za sebe, već i u podržavanje malih gazdinstava ili onih domaćih proizvođača koji nisu dio prljavih poslova velikih korporacija. Time ćemo biti dio velikih pozitivnih promjena u društvu, a da ne govorimo koliko ćemo radom na vlastitoj zemlji uticati na svoje mentalno I fizičko zdravlje. Potrebno je za početak da barem razmišljamo i maštamo u tom pravcu. A kada dođe proljeće, krenimo u akciju. Za sve postoji prvi put. Ne zaboravite, u Bosni i Hercegovini je više od 50 % poljoprivrednog zemljišta neiskorišteno. Njive i pašnjaci čekaju na nas.