Sagorijevanje na poslu-burnout
Nekada se posao završavao onda kada čovjek izađe kroz vrata. Radno vrijeme imalo je svoj početak i kraj, a odlazak kući značio je, barem uglavnom, povratak vlastitom vremenu. Nije bilo elektronske pošte koja stiže uvečer, poruke nadređenog na telefonu, sastanka koji počinje za deset minuta ili zadatka koji se može poslati u bilo koje doba dana. Posao je ostajao na poslu. Danas je granica između radnog i privatnog života gotovo neprimjetno izbrisana.
Savremeni čovjek, paradoksalno, nikada nije imao toliko mogućnosti da sebi olakša posao, a istovremeno se čini da nikada nije bio toliko opterećen njime. Tehnologija nam je omogućila da radimo brže, da komuniciramo jednostavnije i da budemo dostupni gotovo svima. Ali upravo ta dostupnost postala je jedan od izvora pritiska. Telefon koji nam je nekada služio da se čujemo s porodicom i prijateljima danas često postaje produžetak kancelarije. Poruka može stići u 21 sat, elektronska pošta u 22, a odgovor se sve češće očekuje gotovo odmah.
Problem nije samo u količini posla. Problem je i u tome što posao sve više zauzima mentalni prostor koji bi trebao pripadati odmoru, porodici, prijateljima ili jednostavno – nama samima. Čovjek može fizički sjediti kod kuće, a mislima i dalje biti na poslu. Razmišlja o onome što nije završio, o sastanku koji ga čeka sutra, o grešci koju je napravio ili o poruci na koju još nije odgovorio. Tako nastaje jedna nova vrsta radnog vremena: ono koje nema jasno određene granice.
Nekada su mnogi poslovi bili fizički zahtjevniji nego danas. Radilo se teže, često u težim uslovima i uz mnogo manje tehničkih pomagala. Međutim, savremeni posao donio je drugačiju vrstu opterećenja. Od čovjeka se često očekuje da istovremeno bude brz, precizan, kreativan, dostupan, komunikativan, fleksibilan i stalno spreman na promjene. Nije dovoljno samo uraditi posao; potrebno je uraditi ga brzo, kvalitetno, bez greške i često uz osjećaj da uvijek može još bolje.
Poseban problem predstavlja činjenica da se danas uspjeh često poistovjećuje sa stalnom zauzetošću. „Nemam vremena“ gotovo je postalo dokaz važnosti. Čovjek koji je stalno na sastancima, odgovara na poruke, završava zadatke i ostaje duže na poslu lako može steći osjećaj da je produktivan. Ali zauzetost nije isto što i produktivnost, kao što ni umor nije dokaz vrijednosti.
Iz svega toga nastaje sagorijevanje na poslu, odnosno burnout. Ono ne nastaje preko noći. Često počinje sasvim neprimjetno: čovjek duže ostaje na poslu, sve manje odmara, sve češće provjerava telefon, počinje preskakati obroke, vikendom razmišlja o poslu i govori sebi da će „samo još ovaj period“ izdržati. A onda taj period postane način života.
Najopasniji trenutak možda nije kada čovjek kaže da je umoran, nego kada mu umor postane normalan. Kada prestane očekivati da može drugačije. Kada mu je odmor neprijatan jer ima osjećaj krivice što ništa ne radi. Kada godišnji odmor više nije odmor, nego samo kratka pauza prije povratka u isti ritam.
Zato pitanje našeg vremena nije samo koliko radimo, nego i možemo li prestati raditi. Možemo li nakon završetka radnog vremena zaista zatvoriti laptop? Možemo li ne odgovoriti na poruku koja nije hitna? Možemo li provesti večer s porodicom, a da ne provjeravamo telefon svakih nekoliko minuta? Možemo li sebi dozvoliti da jedan dio dana ne budemo produktivni?
Možda nam upravo to najviše nedostaje: jasna granica između onoga što moramo i onoga što želimo. Posao jeste važan dio života, ali ne bi trebao postati njegov jedini okvir. Čovjek nije stvoren samo da proizvodi, izvršava zadatke i odgovara na zahtjeve. Potrebno mu je vrijeme u kojem ne mora nikome ništa dokazivati.
Jer kada posao počne zauzimati cijeli život, više nije problem samo u tome što radimo previše. Problem je što više nemamo gdje otići od posla, čak ni kada smo kod kuće.
Una familia